Najčešće pogreške poduzetnika početnika u poslovanju
Pravna sigurnost poslovanja ne gradi se odjednom, nego postupno i to počevši s ispravnim odabirom pravnog oblika odnosno ustroja, jasno uređenim odnosima s drugim članovima društva te pisanim ugovorima s kupcima koji sadrže jasna međusobna prava i obveze u poslovnom odnosu.
Pogrešan odabir pravnog oblika poslovanja
Jedna od pogrešaka koja se uočava u poslovanju poduzetnika početnika jest pogrešan odabir pravnog oblika poslovanja odnosno ustroja, točnije, nerazumijevanje pravnih posljedica odabira određenog pravnog ustroja poslovanja. Odabir pravnog oblika treba prilagoditi planiranoj vrsti djelatnosti, broju osnivača, stupnju osobnog rizika koji je poduzetnik spreman preuzeti, a ne isključivo trenutnim troškovima osnivanja. Odabir između obrta, jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću (j.d.o.o.) i društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) donosi se najčešće prema visini početnog troška osnivanja, bez razumijevanja pravnih posljedica odabira konkretnog ustroja poslovanja. Tako većina poduzetnika početnika koji osnivaju trgovačko društvo odabire j.d.o.o. obzirom se isto može osnovati s temeljnim kapitalom od svega 1 EUR, no ta pogodnost nosi i određena ograničenja.
Naime, j.d.o.o. je dužan svake poslovne godine u kojoj ostvari dobit izdvojiti četvrtinu (25 %) neto dobiti u zakonske pričuve, sve dok se ne provede preoblikovanje u d.o.o. Te se pričuve smiju koristiti isključivo za pokriće gubitka tekuće ili prethodne poslovne godine ili za povećanje temeljnog kapitala, dakle ne smiju se isplaćivati članovima tog društva kao dobit.
Ključna stvar koju ovdje treba naglasiti jest da obveza izdvajanja ne prestaje automatski kada zbroj pričuva i temeljnog kapitala dosegne 2.500 EUR (minimalni temeljni kapital propisan za d.o.o.). Dakle, Zakon o trgovačkim društvima ne predviđa da j.d.o.o. tim trenutkom automatizmom postaje d.o.o., već je društvo dužno nastaviti izdvajati 25 % dobiti u pričuve iz godine u godinu, bez ikakve gornje granice na kojoj ta obveza sama po sebi prestaje. Jedini način da se ta obveza „prekine“ jest da se provede formalno preoblikovanje (statusna promjena) iz j.d.o.o. u d.o.o. i to odlukom skupštine društva, uz upis promjene u sudski registar, pri čemu se akumulirane pričuve (eventualno uz dodatnu uplatu člana) iskoriste za podizanje temeljnog kapitala na minimalnih 2.500 EUR propisanih za d.o.o., a članovi će predmetni postupak preoblikovanja j.d.o.o. u d.o.o. platiti jednako ili čak i više nego da su u početku osnovali d.o.o.
Prema tome, opisano preoblikovanje je samo mogućnost, a ne i zakonska obveza (j.d.o.o. može poslovati godinama uz stalno rastuće pričuve, a da nikad formalno ne prijeđe u d.o.o.), iako to u praksi rijetko ima ekonomskog smisla nakon što pričuve premaše iznos potreban za d.o.o., jer se time novac zamrzava u pričuvama bez mogućnosti isplate dobiti članovima.
Osobna odgovornost za obveze u poslovanju
U vezi s prethodnim, poduzetnici početnici često ne razumiju na koji način odabir pravnog ustroja poslovanja utječe na njihovu osobnu odgovornost za obveze nastale u poslovanju. Obrtnik za obveze nastale poslovanjem odgovara cjelokupnom svojom osobnom imovinom, bez ograničenja, dakle ne samo imovinom uloženom u obrt, nego i osobnom štednjom, nekretninama, vozilom i drugom imovinom, neovisno o tome jesu li ti resursi ikada bili dio poslovanja obrta. To u praksi znači da, ako obrt ne može podmiriti dug prema primjerice dobavljaču ili banci kao vjerovnicima, oni mogu naplatu tražiti izravno iz osobne imovine obrtnika, uključujući i onu stečenu prije pokretanja obrta!
Kod d.o.o.-a i j.d.o.o.-a vrijedi drugačije načelo, društvo je samostalna pravna osoba koja za svoje obveze odgovara isključivo svojom imovinom, dok je odgovornost članova (osnivača) u pravilu ograničena na visinu njihova uloženog udjela u temeljnom kapitalu. Drugim riječima, ako društvo posluje s gubitkom ili ne može podmiriti obveze, osobna imovina člana (njegova kuća, automobil ili ušteđevina) u pravilu ostaje zaštićena, a najviše što član može izgubiti jest vrijednost uloženog udjela.
Međutim, ovdje vrijedi ipak upozoriti da ta zaštita nije apsolutna obzirom da u određenim situacijama (primjerice ako član zloupotrijebi odvojenost pravne osobnosti društva radi štete vjerovnicima, ako ne uplati u cijelosti preuzeti ulog, ili ako direktor grubom nepažnjom prekrši svoje obveze prema društvu) Zakon o trgovačkim društvima predviđa pravne posljedice tzv. „proboja pravne osobnosti“, pri čemu odgovornost ipak može doseći i osobnu imovinu člana ili direktora. Zato ograničena odgovornost kod d.o.o.-a i j.d.o.o.-a ne smije biti shvaćena kao apsolutni imunitet, nego kao pravilo koje se poštuje sve dok se društvom uredno i savjesno upravlja.
Nedostatni osnivački akti
Nadalje, poduzetnici početnici koji se odluče na osnivanje d.o.o.-a s najmanje dva ili više osnivača, često isto osnivaju s nedostatnim osnivačkim aktima. Naime, kada d.o.o. osniva više osoba, društveni ugovor često se sastavlja prema najjednostavnijem javnobilježničkom predlošku, bez odredbi prilagođenih stvarnom dogovoru osnivača. Često izostaju odredbe o načinu donošenja odluka, pravu prvokupa poslovnog udjela, postupku istupanja ili isključenja člana, rješavanju blokade u odlučivanju (tzv. _deadlock_ situacije) te o sudbini udjela u slučaju smrti nekog od članova tog društva. Takvi se propusti ne primjećuju dok društvo posluje skladno, a postaju izvor dugotrajnih sporova čim se osnivači u nečemu ne slože.
Preporučljivo je odredbe društvenog ugovora prilagoditi konkretnim okolnostima već u fazi osnivanja, dok osnivači mogu sve specifične situacije u poslovanju i vođenju društva urediti i zasebnim ugovorom osnivača (tzv. _shareholders agreement_) koji je u tom slučaju dokument zaseban od društvenog ugovora te se ne predaje u sudski registar kod trgovačkog suda odnosno ne evidentira u zbirci isprava pa tako ostaje isključivo dokument kojim članovi interno reguliraju svoje odnose.
Usmeni dogovori umjesto pisanog ugovora
Kao idući propust u poslovanju poduzetnika početnika svakako bismo naveli oslanjanje na usmene dogovore ili razmjenu poziva ili poruka s klijentima i dobavljačima bez sklapanja pisanog ugovora s jasno ugovorenim međusobnim pravima, obvezama te uvjetima poslovne suradnje. Iako je usmeni ugovor u pravilu pravno valjan, u slučaju spora poduzetnik se nalazi u znatno nepovoljnijem dokaznom položaju, jer je teško dokazati što je točno ugovoreno, tko je za što odgovoran i pod kojim uvjetima. Bez jasno određenih odredbi o predmetu ugovora, roku i načinu izvršenja, cijeni, odgovornosti za nedostatke, ograničenju odgovornosti za štetu te nadležnosti suda u slučaju spora, ishod će ovisiti o općim odredbama Zakona o obveznim odnosima, koje ne moraju odgovarati interesima poduzetnika niti onome što su ugovorne strane zapravo željele dogovoriti.
Propusti pri prvom zapošljavanju radnika
Isto tako, poduzetnici početnici nerijetko čine propuste prilikom (prvog) zapošljavanja radnika te često sklapaju ugovore o radu koji ne sadrže sve sastojke propisane Zakonom o radu, propuštaju provesti procjenu rizika i osposobljavanje za rad na siguran način (ukoliko je isto uvjet za obavljanje njihove djelatnosti), ugovorom nejasno uređuju radno vrijeme i prekovremeni rad, angažiraju suradnike putem ugovora o djelu u situacijama koje po svojim obilježjima (nadređenost, stalnost, korištenje sredstava poslodavca i slično) zapravo predstavljaju radni odnos ili pak zapošljavaju državljane trećih zemalja bez ishođenja odgovarajuće dozvole za boravak i rad sukladno odredbama Zakona o strancima. Posebno se ukazuje na prikriveno radno angažiranje koje nadzorna tijela mogu naknadno kvalificirati kao rad na crno ili neosnovano izbjegavanje obveza iz radnog odnosa, sa značajnim prekršajnim (i time financijskim) posljedicama za poslodavca.
**Nezaštićeno intelektualno vlasništvo i poslovna tajna
**
Posljednje, poduzetnici početnici često propuštaju zaštititi svoje intelektualno vlasništvo i poslovnu tajnu, kao i svoj _know-how_. Naime, naziv društva (tzv. tvrtka), žig, dizajn proizvoda, računalni programi, baza klijenata često predstavljaju najvrjedniju imovinu mladog poduzeća, a upravo se ta imovina rijetko pravno štiti u početku poslovanja.
Tako, primjerice, bez registracije žiga, poduzetnik ne uživa isključivo pravo na znak kojim posluje niti se može učinkovito suprotstaviti konkurenciji koja koristi sličan ili isti znak. Jednako se tako zanemaruje ugovorno uređenje prijenosa autorskih prava kada kod izrade nekog računalnog programa za poduzetnika kao krajnjeg korisnika sudjeluju vanjski suradnici, obzirom da bez izričite odredbe o prijenosu prava, autorska prava po zakonu ostaju vanjskom suradniku, a ne naručitelju.
Poslovna tajna, baza klijenata i tehnička dokumentacija trebale bi svakako biti zaštićene odgovarajućim klauzulama o povjerljivosti, odnosno sklapanjem ugovora o povjerljivosti (tzv. _non-disclosure agreement/NDA_) sa zaposlenicima, vanjskim suradnicima, poslovnim partnerima, potencijalnim ulagačima te s trećim osobama s kojima se pregovara o poslovnoj suradnji i to prije nego što im se otkriju bilo kakve povjerljive informacije, a ne naknadno.
NDA bi trebao jasno definirati što se smatra povjerljivom informacijom, svrhu u koju se ona smije koristiti, trajanje obveze čuvanja tajne (koje se u pravilu proteže i nakon prestanka suradnje ili radnog odnosa), te ugovornu kaznu ili drugu sankciju za slučaj povrede. Bez takve zaštite, u slučaju da zaposlenik ili poslovni partner zloupotrijebi klijentsku bazu, tehnička rješenja ili druge povjerljive podatke, poduzetnik će se, jednako kao i u slučaju izostanka pisanog ugovora, naći u nepovoljnom dokaznom položaju i teško će moći dokazati postojanje obveze čuvanja tajne, opseg povrede i visinu eventualne štete.
